Ovdje smo samo na proputovanju.
Kao na godišnjem odmoru. Ili poslovnom putu. Jedno određeno vrijeme, odvojeno da bismo negdje otišli s nekim ciljem. Čak i kad se čini da cilja nema – da smo otputovali upravo zato da nemamo ni ciljeve ni planove, da se odmaknemo od nametnutog i zadanog – i to je cilj.
Ne znamo koji je cilj ovog (pro)putovanja kojeg zovemo život.
Da nešto naučimo? Steknemo iskustva? Otkrijemo tko smo?
Je li cilj da evoluiramo?
Približimo se Bogu? Otkrijemo da Mu se ne trebamo probližavati, jer je On već tu, u nama i oko nas?
Jesmo li došli da to božansko koje je u nama podijelimo s drugima?
Da učinimo ovaj svijet boljim, ljepšim, nježnijim?
Jesmo li došli da preuzmemo odgovornost, napokon, shvaćajući da nam je to oslobođenje i misija?
Možda nikada nećemo saznati. Sve ponuđeno može nam izgledati nedovoljno i nedorečeno.
Slažem se.
Nije nam dano da sve znamo ni da sve razumijemo, s razlogom.
Ali nam je dana sloboda izbora da svaki dan, svaki trenutak, iznova i iznova, sami odlučujemo što ćemo sa svim onim što nam se pojavljuje u životu.
Imamo slobodu da sami odlučujemo kako ćemo provesti ovo putovanje, zatvoreni u sobicu ili uživajući u avanturi.
I da jednog dana, na kraju puta, možemo reći: Bilo je sjajno, a sad idem Kući.
-Karmen Jerković
Karmen Jerković 