Dani se vuku kad nam je dosadno, kad nam je teško, kad nam nije lijepo.
Iako sam najveći dio dana sama, nije mi dosadno, niti jednog trenutka. Važno je da sebi budemo dobro društvo, da se ne dosađujemo kada smo sami sa sobom.
Može nam biti dosadno kada smo s nekim s kim moramo, a ne želimo biti, ali nam nikad ne smije biti dosadno sa samima sobom.
Kada se ljudi dosađuju, nezadovoljni su, traže zadovoljstva izvan sebe, ne primjećujući da je i uzrok i rješenje u njima, s njima.
Neće nam izlasci, putovanja, kupovanja, posjedovanja i pokazivanja donijeti trajno i istinsko zadovoljstvo. Vrlo brzo se naviknemo na to, pa želimo još više, i još više.
Kada smo istinski zadovoljni sobom i svojim životom, uvijek ćemo naći ono u čemu ćemo uživati, bila to mala stvar, ili nešto “veliko”.
Uživat ćemo jednako i kad samo zatvorimo oči i sjetimo nečeg lijepog, prizovemo sjećanje na nečije ruke, ili miris, ili boju glasa.
Meni je dovoljno da čistim, prakticiram Ho’oponopono.
To donosi jedan savršen omjer mira i radosti, uživanja i opuštanja.
Uživam u čitanju, društvenim mrežama, dopisivanju s frendovima.
Uživam u onome što mi je posao, svjesna koliku sreću imam pa mogu raditi iz udobnosti svoga doma, koliko i kad hoću.
Samo se ponekad, uvuče onaj mali crv koji kaže – bilo bi dobro da prolaze dani malo sporije, prebrzo se pretvaraju u mjesece i godine…
Ali odmah se prisjetim teških dana koji su prebrzo dolazili i presporo odlazili, kad se činilo da im nema kraja…
Pa se zahvalim brže bolje za blagoslov “brzih dana”.
-Karmen Jerković
